Anel Ahmedhodžić danas gradi uspješnu karijeru u Feyenoordu, ali još uvijek nosi težak ožiljak iz vremena provedenog u reprezentaciji Bosne i Hercegovine. U intervjuu za De Telegraaf prvi put je otvoreno ispričao kako je došlo do njegovog rastanka s nacionalnim timom.
„Nisam mogao podnijeti amaterski rad i političke odluke unutar reprezentacije. Ponekad je izgledalo obećavajuće, ali često se pokazivalo koliko je sve neprofesionalno. Selekcija igrača nije uvijek imala veze s onim što se dešava na terenu“, rekao je Ahmedhodžić.
Posebno je kritikovao rad medicinskog osoblja:
„Imao sam povredu mišića i klub je poručio da ne smijem igrati. Ipak, insistirali su da dođem i natjerali me da sprintam dvadeset puta. Poslije toga sam bio van terena mjesec dana. Trebao je MRI, a oni su rekli da je dovoljan ultrazvuk. Takav pristup bio je opasan.“
Prekretnica je nastupila pred meč Lige nacija protiv Nizozemske u Rotterdamu.
„Znao sam da bih rizikovao dugu pauzu ako zaigram. Sa selektorom i direktorom saveza dogovorio sam da odem u Englesku na dodatne pretrage. Ali čim sam sletio, nastao je haos – stotine poruka prijatelja i porodice, jer je selektor medijima rekao da sam odbio igrati za svoju zemlju.“
Uslijedile su teške posljedice:
„Telefon mi nije prestajao zvoniti, čak su i moju suprugu napadali u medijima. Najteže mi je palo kad mi je otac rekao da mu više nisam sin, da moja žena koristi crnu magiju. To me potpuno slomilo.“
Ahmedhodžić je za BiH odigrao 24 utakmice, ali nakon svega odlučio je zatvoriti to poglavlje:
„Na debiju sam imao trnce po cijelom tijelu dok je svirala himna i želio sam predstavljati svoju zemlju. Ali ne pod takvim okolnostima. Sada sam sretan u Rotterdamu i ako moji sinovi jednog dana budu fudbaleri, nikada im ne bih uradio ono što je meni otac.“
Komentari na članak