Ko god misli da se može obogatiti kroz rukomet, brzo će shvatiti da je u zabludi. Primanja nekih od najvećih rukometnih zvijezda pokazuju da ovaj sport nije ni blizu finansijski isplativ kao fudbal, košarka ili tenis.
Primjer za to je Domagoj Duvnjak, čija se plaća u odnosu na 2009. godinu nije značajno promijenila. Iako je s 20 godina u HSV-u zarađivao 25.000 eura bruto mjesečno, danas mu se plaća u Kielu procjenjuje između 40.000 i 50.000 eura bruto. Ipak, u usporedbi s ostalim sportovima, rukometni ugovori djeluju skromno – čak i najplaćeniji igrač Kiela, golman Andres Wolff, mjesečno zarađuje 50.000 eura bruto.
Rukomet kao sport iz godine u godinu gubi na popularnosti i tržišnoj vrijednosti. To potvrđuju i prizori s nedavno završenog Svjetskog prvenstva, gdje su dvorane često bile poluprazne, osim na utakmicama domaćih selekcija Hrvatske i Danske te finalu u Oslu. Nedostatak sponzora i manjak interesa direktno utječu na budžete klubova i reprezentacija, a samim tim i na primanja igrača.
Duvnjak, jedan od najboljih rukometaša u posljednje dvije decenije, nedavno se oprostio od reprezentacije Hrvatske osvajanjem srebra na Svjetskom prvenstvu. Iako ima 36 godina, odlučio je produžiti ugovor s Kielom do ljeta 2026. godine.
Njegov transfer iz Zagreba u HSV 2009. godine bio je tada najskuplji u rukometnom svijetu i koštao je 2,25 miliona eura. U to je vrijeme Zagreb zaradio milion eura, dok se ostatak odnosio na Duvnjakovu plaću. Danas su takvi iznosi rijetkost u rukometu, a plate igrača teško mogu konkurirati onima u drugim sportovima.
Iako se ranije spominjalo da su Nikola Karabatić i Mikkel Hansen imali ugovore veće od milion eura godišnje dok su igrali u PSG-u, te informacije nikada nisu potvrđene. Rukomet ostaje sport koji se igra iz ljubavi, a ne zbog velikih zarada.
Komentari na članak